13. srpnja 2012.
Križ.
Nešto tako obično. Nešto tako svakodnevno. Čak štoviše, toliko obično i svakodnevno, da i naše misli na spomen ove čudesne riječi ostaju inertne, kao da smo toliko naviknuti na sam pojam, i izgled križa, da je došlo do toga da nam više puno ni ne znači. Svi ćemo reći da nam je križ svetinja. Odnosit ćemo se prema tom znaku križa ipak s nekim poštovanjem. Ali tu staje i naše razmišljanje. Okružuje nas toliko znakovlje križa, u našim crkvama, na poljima, raskrižjima ulica i putova, u našim domovima, oko našeg vrata… Skloni smo stalno žaliti se na naše „teške životne križeve“. Čak i znak križa kojim se znamenujemo na početku dana, rada, i svake molitve, gotovo da je izgubio na snazi i značenju, te se pretvorio samo u nekakvu usputnu i nehajnu gestu, kojom ćemo gotovo nesvjesno ili refleksno malo „očešati prsa“ kako kažu. Ali neka se svatko od nas ovdje zapita, kada si zadnji puta, ili jesi li ikada, zastao pred križem, zagledao se u njega, i dopustio da poruka tog svetog i snažnog znaka dopre do tvog srca i misli? Jesam li se sjetio zašto je taj znak svuda oko mene, zašto je on simbol kršćanstva, zašto je on na mome zidu ili oko moga vrata? Što on meni govori, što mi znači? Kristove riječi s Križa kao da još samo nekom pukom jekom odzvanjanju po gusto ispisanim stranicama evanđelja, no daleko od ušiju moga srca…
Čujem li Kristovu čežnju koja sa svakog tog križa vapije i viče o neizrecivoj ljubavi Božjoj prema nama, o Ljubavi Božjoj koja svoj život daje za nas, o Bogu koji je postao proklet da bismo mi mogli biti sveti, koji je umro da bismo mi živjeli? Razmislimo malo o ovim istinama, zastanimo malo. Jer toliko smo puta to čuli da zapravo više ne čujemo. Vidim li na tom Križu samo nekakav ljudski lik, ili vidim Krista koji je cijeli svoj život, od prvog trenutka bio usmjeren na križ, na raspeće, mogli bismo reći. Od prvog trenutka svoga poslanja on je bio razapet – razapet između Božje pravde i Božje ljubavi i milosrđa, razapet između Neba i zemlje. To nije floskula, to je Istina, jedna jedincata i spasonosna istina, o Bogu koji se daje razapeti umjesto mene, da bih ja živio, o Bogu koji je strpljivo nosio svoj i moj križ, i na sramotno drvo križa razapeo i prikovao tešku zadužnicu mojih grijeha, i tako platio cijenu za mene te u tom jednom jedincatom činu pomirio i Božju pravdu i Božje milosrđe i ljubav. Čujem li s križa tu Istinu o Bogu koji se tako žarko želi sjediniti sa mnom, koji zajedno sa mnom trpi u mojoj muci? Prepoznajem li to otajstvo ljubavi i moga spasenja ovdje, na oltaru, gdje se svakodnevno obnavlja ta Kristova žrtva, i gdje Krist svaki dan iznova za mene prinosi Ocu svoje Tijelo i Krv za moje spasenje, po osobi svećenika? Sudjelujem li ja na tome otajstvu, primam li ga u svoje srce da bi moglo donijeti ploda i roda? Tolika su pitanja, draga braćo i sestre, dragi Tihomire.
I tolike su istine preko kojih kao da olako prelazimo. No nikada nije kasno, uvijek možemo ponovno početi, pa i kada zaboravimo. Zato stavimo taj križ u središte svoga srca, baš kao što je u središtu naših crkava, sela i domova; stavimo ga ne kao simbol tragedije ili poraza, kao sramotno mučilo, nego kao ono što jest – ono što je Isus svojom žrtvom na tom križu učinio od tog drveta – simbol i znak Isusove prijateljske ljubavi prema meni, prema meni osobno, on koji daje svoj život za mene, svoga prijatelja. I to otajstvo svatko od nas mora osobno doživjeti, i doživljavati, moram u svom životu dopustiti samome sebi iskusiti to otajstvo bezgranične ljubavi koja mi usprkos mojim grijesima i slabostima, mojim padovima i nedostojnostima, ipak neumorno, uvijek iznova pruža svoju ruku, diže me iz moga blata i daje mi da proživim svoju vlastitu „Pashu“, svoj „Prijelaz“ iz duhovne smrti u život, iz grijeha u svetost, koju ću odsada svakodnevno živjeti. To mora biti moj životni program. Ne samo Tihomira kao svećenika, ili koga nas ovdje, nego od svakoga od nas, dragi brate i sestro, i moj i tvoj, i svakoga kršćanina, koji se Kristovim imenom zove! I kao što je Krist, uzdignut na križ postao tako poveznica između Neba i zemlje, i simbolički i stvarno, poveznica između Boga i ljudi, tako i moj križ, koji uzimam, prihvaćam, i poput Krista i s Kristom strpljivo nosim, postaje ne više samo znak, nego živo i djelotvorno otajstvo ljubavi koje živim, i koje onda zbližava Nebo i zemlju; ljubavi koja, kad ju živim u svojoj svakodnevici i koja iz Boga proizlazi i s njime me sjedinjuje, koja mi pomaže da i druge oko mene gledam onda u svjetlu tog snažnog vlastitog iskustva – kao spašene, kao one koje Bog voli kao i mene, za koje daje svoj život kao i za mene, koji su također jednako dragocjeni u Božjim očima, te se time nužno mijenja i moj odnos prema bližnjima, i svim ljudima. Tada mi nije teško propustiti nekoga kome se žuri u redu ispred mene, osmjehnuti se nekome i on mi odmah taj osmijeh vraća, bez računice pomoći svakome tko moju pomoć treba, ne gledajući što je ta susjeda ili susjed meni učinio i koliko. To znači da se onda neću radovati ili naslađivati tuđom patnjom ili sramotom, te ju prepričavati i tako s drugima prati usta, nego ću se radije pomoliti za tu osobu, pokušati joj pomoći, opet, bez trubljenja pred sobom. To je uostalom i bit kršćanstva, i smisao moga križa, i neka nas na tu veliku i odgovornu zadaću svaki dan podsjeća i znak križa oko vrata, u kući, uz cestu ili u crkvi. To je i bit svećeništva.
I svećenik je kao križ onaj koji povezuje Nebo i zemlju, ponajprije po svakodnevnoj euharistijskoj Kalvarijskoj žrtvi koju obnavlja na oltaru. No i svećenik, kao i svaki drugi čovjek, ima i svoj životni križ, kojega mora po uzoru na Učitelja strpljivo ponijeti. I narod i apostoli su naizgled čvrsto stajali uz Gospodina, slijedili ga i divili se njegovoj snazi, mudrosti, dobroti, slavi…No Isus ih, čitamo u evanđeljima, toliko puta upozorava na svrhu njegova poslanja, na ono što ga čeka, kao i svakoga tko odluči poći za njim. Koliko li je samo puta nagoviještao svoju patnju, muku i smrt, ali i uskrsnuće, bez kojega ništa ne bi imalo smisla, ali i do kojega se ne može doći bez te iste patnje, križa, muke i smrti. No apostoli ne žele slušati, odvraćaju ga od te „ideje“ kako oni misle. Baš poput nas, i oni su bili koncentrirani samo na ono lijepo, na ovozemaljsko, na prolaznu i beznačajnu ljepotu i ugodnosti, prividne vrijednosti, te nisu mogli shvatiti da zanemarujući križ, i odbijajući ga prihvatiti, zapravo ruše jedini most koji vodi do uskrsnuća. Kada tog istog Učitelja vide u slabosti, gdje je možda i najviše izraženo njegovo čovještvo, kada vide Čovjeka boli, koji dršće pred teškoćama, koji se krvlju znoji, kada po Njega koji je ovim svijetom prošao čineći samo dobro odjednom dolaze s lancima i toljagama…oni sve zaboravljaju i bježe zbunjeni, jer nisu bili spremni prihvatiti Kristov križ, jer nisu razumjeli da bez križa nema spasenja, nema uskrsnuća, nema novoga života. I mi bježimo od patnje, boli, smrti kada pokuca na naša vrata, ne želimo o tome ni misliti, već mislimo i priželjkujemo samo ugodnost i slavu ovoga svijeta, i baš poput apostola, ne shvaćajući, tako bježimo od vlastite slave uskrsnuća i onoga što nas tome vodi. Ne razumijemo što znači kada Isus kaže da za njim možemo ići jedino ako prihvatimo svoj križ. I tu ga, u našoj slabosti, toliko puta zatajimo. Svećenik će također biti toliko puta razapet, ne doslovno, ali kao što smo i sami svjedoci i vidimo po medijima, ali i po našim pričama. I kako onda mi postupamo? Jesmo li poput židova koji ga prvo oduševljeno slušaju i kliču mu, a onda viču „Raspni ga!“, žele da ga se što više i bolnije pribije, ocrni, izopći, jer im smeta Istina. I bez obzira na ovakvu klimu naših vremena, Tihomir je, poput tolikih, ipak hrabro prihvatio Božji poziv da krene u njegovu njivu, svjestan svih teškoća, križeva i neprihvaćanja s kojima će se možda susretati na svome putu, te prihvaća da i on poput Veronike briše znojno, ispaćeno i popljuvano lice Crkve. No ne smijemo gubiti nadu! I Petar je bio, poput nas, preuzetan, preponosan, uvjeren u svoju snagu i postojanost, nije htio vidjeti ni priznati svoju slabost – sve ono što je i izvor našega grijeha i nevjere.
I Isus ga svejedno postavlja stupom svoje Crkve. Hrabri ga, kaže mu da je molio za njega da ne malakše u svojoj slabosti i očaju nakon što ga izda, nego, kada dođe k sebi, neka učvrsti svoju braću. I ti dragi Tihomire, i ti dragi brate, draga sestro, „idi pa i ti čini tako!“ Ne možemo obećati da nećemo biti slabi, da nećemo posrnuti ni pasti, no važno je da uvijek znamo ustati, i poput Petra nakon izdaje, kroz iskustvo vlastite boli i slabosti, i još važnije iskustvo Božje ljubavi i oproštenja i snage koju nam daje hrabro krenuti dalje i učvrstiti i svoju braću u vjeri. Budimo jedni drugima Šimuni Cirenci, napose svome svećeniku, koji je, svatko je od nas zasigurno to iskusio, toliko puta naš Šimun Cirenac kada nas životni križ teško pritisne. Šimuna su istina ispočetka prisilili, no ubrzo on ipak grli taj križ zajedno s Kristom, te mu prelazi u blagoslov. Budimo Veronike, koje se usprkos žigosanju svijeta, ili protivljenju rulje, ipak hrabro gura i barem otire svojim rupcem ispaćeno lice Čovjeka, a on joj utiskuje u rubac lice Boga. Koliko je puta svećenik otirao i naše suze! A gdje smo kada svećenik plače? Hoće li se naći koja hrabra Veronika da i njemu otare krv i znoj s ispaćenog lica? Molimo Gospodina za snagu da nikada od brata u potrebi ne odemo čistoga rupca! Tako noseći svoj križ, s drugima koje na tom putu susrećemo, ispreplićemo svoje životne putove, dolazimo i do cilja. I zapamtimo, ne možemo svoj križ ostaviti. I usprkos napastima koje nas pozivaju da siđemo s križa, s križa se ne silazi – s križa nas skidaju. I to tek kada je sve dovršeno, tek kada ispunimo svoju svrhu i postignemo cilj. I dao Gospodin da na kraju toga puta možemo mirne duše uzdahnuti „Svršeno je“, i „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“, da dopustimo Ocu da on stavi točku na moje životno poslanje, predajući se s povjerenjem u ruke Onoga koji me ljubi – jer mi je Krist to omogućio.